Obala Bjelokosti je u prvom kolu Svjetskog prvenstva s minimalnih 1:0 bila bolja od Ekvadora, a jedan od najboljih igrača bio je krilni igrač RB Leipziga Yan Diomande. On je, nekoliko dana nakon susreta otkrio priču koja je malo poznata većini ljubitelja nogometa.

Za Players’ Tribune je zvijezda Obale Bjelokosti napisala pismo svojoj sestri Roxane koja je prerano preminula sa samo 15 godina. Pismo njoj počeo je riječima “ovo ću napisati jer to ne mogu izgovoriti.”

Pismo Yana Diomandea svojoj sestri prenosimo u cijelosti, a na engleskom jezika možete ga pročitati OVDJE.

“Draga Roxane,

Sjećaš li se kad mi je netko kupio lažni Unitedov dres, a ja sam crnim markerom napisao Ronaldo 7 na leđima?

Nismo znali što znači biti bogat ili siromašan. Znali smo samo za sreću.

Sjećaš li se kad je 25 ljudi spavalo u jednoj kući u Abidžanu? Mama je htjela gledati svoje sapunice. Svi ostali htjeli su gledati filmove. Sjećaš li se kako sam se uvijek pretvarao da spavam pa bih nakon ponoći otišao u sobu s televizorom? Stavio bih zvuk gotovo na minimum. Samo dvije crtice. Gledao bih nogomet u mraku i sanjao.

Sjećaš li se kad su odrasli vidjeli kako igram nogomet u prašini pa su mi dali nadimak „Roberto Carlos“ zbog toga koliko sam snažno pucao? I sjećaš li se koliko me to potajno ljutilo jer je CR7 bio moj idol?

Sjećaš li se kad sam otišao igrati tako daleko od kuće? Imao sam 9 godina. Inter Foot Sud Comoé, skroz blizu granice s Ganom. Samo mali dječak, potpuno sam. Ne znam jesam li ti ikad ispričao ovu priču, ali ja i druga djeca znali smo odlaziti u selo i krasti krumpire jer smo bili toliko gladni. Izvodili smo „pljačku banke“. Dvoje djece odvlačilo bi pažnju vlasniku trgovine, a nas osamnaest bi istrčalo van s dva krumpira. Nisu čak bili ni ukusni. Ali činili su se nevjerojatnima. Hahaha. I danas su mi omiljena hrana. Kuhani krumpiri s malo ulja. Podsjećaju me na ta vremena.

Sjećaš li se kad sam dobio svoje prve prave kopačke i spavao s njima? Odrastao sam igrajući u onim bijelim plastičnim sandalama. Čak i danas, kad se vratim kući, igram u njima. To je naša tradicija.

Sjećaš li se kako bih se vratio kući, a ti bi mojim prijateljima iz susjedstva govorila: „Zašto ste prestali trenirati? Yan vam neće kupovati automobile. Morate nastaviti raditi.“

Imala si 10 godina, a već si bila moj agent.

Sjećaš li se kako smo sjedili i sanjali o preseljenju u Francusku? Kako ćemo ići u kupovinu, imati svoj stan, a ja ću biti bogat nogometaš s automobilima i velikom kućom, i ti se više nećeš morati brinuti ni o čemu. Ti si bila jedina koja je uvijek vjerovala da mogu biti sljedeći Cristiano, dok su se svi ostali smijali.

Sjećaš li se kad sam s 15 godina otišao u Ameriku u srednju školu i bio strašno nostalgičan? Mjesecima nisam razumio ni riječ onoga što ljudi govore. Posjeli su me pokraj jednog Francuza koji mi je pokušavao prevoditi sve što je profesor govorio. Sjećaš li se kad sam te nazvao i rekao: „Nećeš vjerovati, ovdje se djeca svađaju s profesorima.“

Kod kuće se ne bismo usudili ni trepnuti pred starijima.

Sjećaš li se kako nisam mogao vjerovati da djeca puše nakon škole?

Ti si govorila da zvuči kao da živim u američkoj TV seriji.

Sjećaš li se kad sam bio na probama u Bournemouthu, Chelseaju, Rangersima, Olympiacosu i Crystal Palaceu? Čak su mi Eze i Olise nakon jednog treninga prišli i rekli: „Hej, mali, stvarno si dobar.“

Ali me ipak nisu potpisali.

Čak me ni MLS B momčadi nisu htjele. Nisam ni znao zašto. Nikad mi nisu dali razlog. Odrasli su sve vodili. Samo su me vodili po Europi, a svi su govorili ne.

Viza mi je istekla. Moj san je bio gotov. Poslali su me natrag u Afriku i zajedno smo plakali.

Ti si bila jedina koja nikad nije prestala vjerovati. Nekoliko tjedana kasnije potpisao sam za Leganés i plakali smo drugačije suze.

To je bilo dok sam još imao emocije. Danas ne osjećam ništa. Kao da više nisam ni čovjek. Otkako si umrla, potpuno sam prazan.

Mislim da nisam pustio ni suzu onoga dana kad su mi rekli da te nema. Bio sam samo u šoku.

Bilo je to nekoliko tjedana nakon mog debija za Leganés. Tko debitira protiv Real Madrida sa samo 18 godina? Bilo je nestvarno. Bio je to san.

A onda je postao noćna mora.

Netko me stalno zvao iz domovine. Bio sam iznerviran. Nisam razumio zašto ne prestaju zvati.

Javio sam se, a oni nisu ni pokušali ublažiti vijest. Znaš kako je kod nas. Bez emocija. Samo…

„Tvoje sestre više nema.“

„Što?“

„Umrla je.“

„O čemu pričaš?“

„Netko joj je nešto stavio u piće na zabavi i više se nije probudila. Nema je.“

Imala si 15 godina.

Petnaest.

Nikad nisam dobio odgovore. Ne znam želim li ih uopće znati. Možda je bila ljubomora. Možda je to jednostavno nešto što se događa u našoj zemlji. Možda sam te mogao zaštititi. Ne znam.

Pokušavam vjerovati u Božji plan. To je jedino što mogu. Ne pokušavam zaboraviti, jer znam da neću zaboraviti. Sve što mogu jest pretvoriti bol u još veći rad i ostvariti sve ono o čemu smo sanjali.

Pišem ovo jer o tome ne mogu govoriti. Pišem ovo jer želim da znaš da ću se pobrinuti da živiš dalje. Pobrinut ću se da cijeli svijet zna tvoje ime.

Sve što radim na nogometnom terenu, radim za tebe.

Toliko se toga dogodilo otkad sam te posljednji put vidio… Ne bi vjerovala. Ni ja ponekad ne vjerujem.

Znaš što je ludo? Nakon debija protiv Madrida zamijenio sam dres s Mbappéom. Sjećaš li se kako smo ga gledali na televiziji, a ti bi rekla: „Mbappé? Da, dobar je. Ali moj brat je bolji.“

U jednoj stvari sam pogriješio. Ne želim biti bogat. Vidim što novac radi ljudima, čak i obitelji. Dok sam bio u Leganésu, sve što sam zarađivao slao sam kući. Došlo je do toga da više nisam ni želio novac. Postao je teret. Nikad nisu prestajali tražiti. Valjda su mislili da sam već milijunaš. Nisam imao ni stan. Živio sam u trening-centru, u sobi bez televizora. Samo nogomet i spavanje, nogomet i spavanje.

Nisam želio veliku kuću. Nisam želio automobile. Samo sam htio sve uložiti u nogomet. Sve kako bih pokazao svijetu da je moja sestra bila u pravu…

Ha… ovo će ti biti smiješno.

Kad sam prešao u RB Leipzig, stalno sam kasnio. Zapravo, nisam kasnio. Dolazio sam na vrijeme, što u Njemačkoj znači da si jako zakasnio.

Znaš već što sam onda napravio. Počeo sam dolaziti 90 minuta ranije na sve. Bio sam toliko rano da su me dečki počeli zvati „Nijemac“.

Uvijek moram pretjerati u svemu. Nemam ni malo mira. Uvijek si to govorila.

Teren je jedino mjesto gdje se još osjećam kao kod kuće. Jedino mjesto gdje sam miran i gdje mogu razgovarati s tobom. Samo bih volio da si još ovdje da ti mogu reći…

Uspjeli smo.

Sve što si rekla postalo je stvarnost.

Sutra putujemo na Svjetsko prvenstvo. Stvarno. Tvoj brat će igrati za Obalu Bjelokosti, poput Drogbe, Yaye i Gervinha.

Ja to ne gledam kao utakmicu. Gledam to kao pozornicu. Ovo je moja prilika da cijelom svijetu pokažem ono što si ti vidjela u meni. Svaki put kad zabijem gol, pobrinut ću se da svi znaju tvoje ime. Pobrinut ću se da te nikad ne zaborave.

Uvijek si govorila da mogu biti bolji od Cristiana. Ako ga tamo sretnem, pozdravit ću ga u tvoje ime.

Ispunit ću ono što si predvidjela, kunem se. Još prije nego što sam imao prave kopačke, svima si govorila: „Moj brat će biti najbolji na svijetu.“

Dokazat ću da si bila u pravu ili ću umrijeti pokušavajući.

Tvoj brat,

Yan”

Diomandea bi ovoga ljeta mogao dovesti jedan od europskih velikana, a do tad će on na najbolji način predstavljati svoju Obalu Bjelokosti. U sljedećem kolu čeka ih ogled s Njemačkom, a u posljednjem kolu bi protiv Curacaa bi trebali potvrditi svoj povijesni prolazak skupine na Svjetskom prvenstvu.